Blog
nedjelja, ožujak 16, 2008
… ili što bi gore sada je dolje, a što bi dolje gore ustaje.

Svekoliko hrvatsko pučanstvo u zadnje vrijeme na vlastitoj koži može osjetiti utjecaj negativnog trenda tržišta kapitala. U prijevodu, danas i 'najobičniji' građani znaju da pad cijena dionica direktno utječe na njihove brižno čuvane uštede, koje su, eto igrom slučaja, pokušali oplemeniti ulaganjima na donedavno tako profitabilnom i trendovski pozitivnom tržištu Lijepe naše. Uobičajena posljedica, opravdanog ili neopravdanog rasta nekoliko 'važnijih' dionica stvara pozitivan rast, jer ostale 'manje važne' dionice slijede to trendovsko kretanje stvarajući euforiju. Obrnuto pak, nagli pad njih nekoliko 'odabranih', izaziva sveopću depresiju, a u najgorem scenariju i sveopću krizu svih segmenata života. One dionice koje u tom sveopćem kaosu uspijevaju prikazati 'pozitivnu nulu' samo predstavljaju iznimke koje potvrđuju pravilo
Još pred malo ni nakraj pameti mi nije bilo aplicirati ovakva kretanja na moju strast – film, ali upravo to povezivanje najbolje oslikava moje ne baš tako skromno mišljenje da je filmska industija, a poglavito ona najbogatija, američka, podložna trendovskim kretanjima. Uvjerenja sam da se početkom devedesetih, pojavom nekoliko razvikanih naslova tipa 'stvorimo film bez priče, radnje i likova da bismo demonstrirali gdje smo došli u razvoju specijalnih efekata' pokrenuo negativan trend koji je, čast rijetkim iznimkama, prijetio sveopćom krizom i pitanjem postoji li na ovom svijetu uopće netko tko je u stanju snimiti kvalitetan visokobudžetni film.
Zašto sam načeo ovu temu? Krenimo onako kako ja volim, listom posljednjih pet odgledanih mi filmova....

5. Cloverfield (2008)
Ovdje bi trebala biti slikaOvaj film je uspio nešto što sam stvarno mislio da je nemoguće. Film je praktički remake Godzille (1998) i The Blair Witch Project (1999) – dva filma koje veže samo jedna stvar, a ta je da ako ih i slučajno jednom pogledate gotovo sigurno vam takvo što više neće pasti na pamet. Vidi čuda, kao i osnovna ideja ovog posta, spajanje nespojivog, ovaj film je (a nadam se i moj post) uspio unjeti nevjerojatnu svježinu u već pomalo ispucanu ideju nemani koje razaraju svijet. Sniman kamerom iz ruku jednog od protagonista filma stvoren je jedinstveni ugođaj panike, straha, neizvjesnosti i očaja. Vrlo je jednostavno poistovjetiti se s protagonistima i zapitati se 'A što bih ja napravio da mi se to desi?'. I povrh svega, film ima izuzetno razrađene likove koje interpretira nama gotovo nepoznata glumačka ekipa, dobru priču 'o malim ljudima koji suočeni s velikim nevoljama (ili velikim punoglavcima) pronalaze hrabrost koju nisu znali da posjeduju'. Film je toliko orginalan i iskreno se nadam da nikada nikome neće pasti na pamet da ide snimati nešto slično. Dapače, ići ću toliko daleko, da ću zanemariti činjenicu da pred kraj filma postane odvratno 'up, close and personal'. Zanemarit ću i da kamera u trenutku kada započne akcija postane gotovo savršena i uspijeva pohvatati sve bitne detalje iako snimatelj prije toga nije u stanju uhvatiti dva normalna kadra. Na kraju, velika pohvala za sam kraj filma. Dugo nisam imao takav osmijeh i dugo nisam čuo toliko otvorenog negodovanja ostatka 'obične' publike u kinu.

4. No Country for Old Men (2007)
Ovdje bi trebala biti slikaDa braća Coen znaju snimiti film to je poznato. Da Tommy Lee Jones zna glumiti, i to je poznato. Da postoje glumci s imenima Javier Bardem i Josh Brolin koji mogu briljirati u svojim ulogama i zasjeniti Tommy Leea – e, to nisam znao. Moderni western, zapad koji je još uvijek divlji, zemlja u kojoj ni najjači nisu sigurni da će opstati, zlo kojem je nemoguće pobjeći, najbolji plan koji propadne… sve su to tagovi koje je moguće prilijepiti na ovaj film. I onda je sve to još začinjeno izvrsnim dijalozima, izuzetnom i nevjerovatnom napetošću u kojoj sam ostao iznenađen redateljskim rješenjima. Jer cijeli je film sniman kao petominutne razglednice te okrutne zemlje, koje, iako prate određenu fabulu, preskaču neke bitne događaje ističući druge dijelove i daju ovom filmu izuzetan ugođaj. Jer kako drugačije objasniti da se pogiblji jednog od glavnijih likova posvetilo točno 0 metara filma i kako objasniti da se glavni glumac u filmu pojavljuje praktički tek u drugom poluvremenu. A kraj – savršen, jer ne postoji. I opet zbunjena lica oko mene  Ipak, da sve ne bude toliko savršeno pobrinuli su se naši nikad dovoljno revni prevoditelji. Iz naslova 'Nema zemlje za starce' prije bi se dalo zaključiti da je radnja filma vezana za nekakve 'starce' koji ne mogu doći do zemlje ili možda, kako sam provjereno čuo, o 'gotovo dokumentarističkom prikazu starih zanata kojim se bave ljudi u izolaciji' – Stvarno. Tako je jedna osoba opisala ovaj film nakon gledanja. Da mi je samo znati koji je to točno film ta osoba gledala i/ili na čemu je ta osoba bila u tom trenutku. No country for old man, kako glasi i citat glavnog glumca, kada bi se zdravorazumski prevelo sa 'teksaškog dijalekta' na naš materinski jezik bi prije i točnije glasilo – Nije ovo zemlja za starce. I svakom tko je pogledao ovaj film to je potpuno jasno (ako je kao ja posvetio tome bar malo pažnje). Prevoditelji, valjda nisu smatrali da je potrebno i pogledati film koji prevode. Valjda se povode idejom da na kino predstavama sjede majmuni koji gledaju pokretne slike, a ne ljudi.

3. The Darjeeling Limited (2007)
Ovdje bi trebala biti slikaVažno je prezivati se Coppola. Jer onome koji nosi to prezime, kao u ovom slučaju jednom od scenarista, sve je dopušteno i oprošteno. Možeš imati 'nijemog' Billa Murreya 5 minuta na filmu, možeš imati nekoliko rečenica Anjelice Huston 10 minuta na filmu. Možeš napraviti očiglednu kopiju Lost in Translation (2003) koji samo reda radi umjesto u Japan staviš u Indiju. Možeš u glavne uloge postaviti nespojive mi i krajnje mi antipatične Owena Wilsona i Adriena Brodya. I onda od toga napraviti donekle gledljiv film. Zanimljivo mi je to da je najveći nedostatak ovog filma i najpozitivnija stvar u njemu – atipičnost. Ovo nije ni izbliza klasična komedija, tempo filma je ležeran, a 'fore' i nisu neke fore, iako sam se nasmijao nekoliko puta, što samo po sebi predstavlja čudo, cijelo vrijeme mi se po glavi motala samo jedna misao 'već viđeno' iako nisam mogao uhvatiti točno ni što ni gdje prije. Svi pokušaji odstupanja od 'standardnih' komedija, te pokušaj prevelike simbolike u filmu urodili su kontraefektom jer film je praktički negledljiv za 'prosječne' gledatelje željne zabave, a nije dovoljno odstupio od standarda da bi zaintrigirao 'filmoljupce'. Iskreno prije početka pisanja ovog posta imao sam pun bolje mišljenje o filmu nego sada, kada sam ga u mislima nakon par tjedana ponovno prožvakao. Kada bi ovo bila kritka istog dodijelio bih mu ipak etiketu – gledljivo, i to iz razloga što mi se sviđa (a to i jest tema ovog mog silnog pisanja) bilo kakvo odstupanje od filmske svakodnevice.

2. Michael Clayton (2007)
Ovdje bi trebala biti slika'I ćorava koka ubode zrno'. To bi bio naslov posta da sam ostao pri svojoj prvobitnoj ideji da ovaj filmu nagradim posebnim postom. Drugačiji naslov ne bi pristajao jer George Clooney je napokon snimio pošten film i prilično me iznenadio. Plus mu je time veći što je i jedan od producenata filma pa je time i zaslužniji za 'finalni produkt'. Ali 'stojeće aplauze' je zaslužio režiser i scenarist – Tony Gilroy kojem je ovo filmski prvijenac bar što se režiranja tiče. Jer što se tiče pisanja scenarija tu ima par zanimljivih stvarčica (da ne nabrajam). Zamislite Winston 'The Wolf' Wolfea u koži Erin Brockovich, dodajte mu probleme Mike McDermotta i voila… imate Michaela Claytona, otprilike, osobu iz naslova, osobu oko koje se sve vrti. Karakterizacija lika Michaela Claytona je u biti fabula ovog filma. Glavna radnja, vidljiva 'običnom puku' je zanimljiva, napeta i vjerujem za mnoge dovoljna da kažu – dobar film. Ali ono što ovaj film izdiže daleko iznad prosjeka je način karakterizacije glavnog lika kroz niz skoro nepovezanih segmenta sporednih radnji koje i nemaju baš previše veze s onim što se događa, a tu su samo da okarakteriziraju glavnog junaka. Radi se o kratkim segmentima koji su vješto isprepleteni u glavnu radnju, najčešće u trenucima kada se glavni junak kreće od točke A do točke B u 'glavnoj, lakopratećoj radnji'. Primjer: na početku filma saznajemo da je u dugovima, a negdje pri sredini se objasni da su to ustvari dugovi njegovog brata koje je on preuzeo, zbog nekakvog restorana kojeg je brat upropastio. Onda negdje preko polovice filma u kratkom razgovoru oca i sina saznajemo da se tog istog brata skoro pa odrekao, pa malo kasnije i da ne priča više s njime. Ipak, kada mu pred kraj filma zatreba osoba od najvećeg povjerenja, taj isti brat se pojavljuje, Clayton ulazi u njegov auto, a brat izriče samo jednu riječ 'Hvala'. Ono što je stvarno posebno je to da se cijela ta podradnja odvija bez pretjeranih objašnjenja i dijaloga između likova, tako da nikada i ne doznamo razloge dugovanja. Stvarno maestralno odrađeno. I onda, u velikom finalu, pada konačna karekterizacija lika, rečenicom kojom briše skoro svaku 'ljudskost' u njegovom liku: ' I'm not the guy you kill. I'm the guy you buy! Are you so fucking blind that you don't even see what I am? I sold out Arthur for 80 grand. I'm your easiest problem and you're gonna kill me?' (Nisam siguran da bih ovo dobro preveo pa neka ostane ovako. I da, Arthur mu je praktički bio najbolji prijatelj).

1. Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street (2007)
Ovdje bi trebala biti slikaUh. Kako započeti pisati o ovom filmu? Što uopće misliti o ovom filmu? Mislim, Johnny Deep, u krvi do koljena, pjeva tugaljivu pjesmu, a ja se skoro pa valjam od smijeha. To može snimiti samo Tim Burton. Ma samo on može spojiti Johnnya s Helenom Bonham Carter u mjuzikl i onda još u sporednu ulogu ubaciti Sachu Barona Cohena. Stvarno nisam siguran što da mislim o ovom filmu i jedino što mogu reći je da ga definitivno treba pogledati. Ovakvo nešto nisam vjerovao da se može snimiti.

0. There Will Be Blood (2007)
Ovdje bi trebala biti slikaPošto se stvaranje ovog posta proteglo na nekoliko tjedana, stigao sam još nekoliko puta otići u kino. Moja lijenost i nedostatak vremena za pisanje na kraju su glavni razlog zašto se ovaj uradak zasluženo uspio uvući na moju listu. I bilo bi mi stvarno krivo da sam ovo sve objavio bez da sam pogledao ovaj poprilično težak film. Mora proći točno 14 minuta i 30 sekundi da se čuje prva izgovorena rečenica (provjerio sam). Nije mi uopće bilo čudno da se popriličan broj gledalaca nije vratio u dvoranu nakon pauze. Na taj novi, potrošački, i krajnje loš običaj ne želim trošiti riječi ponajviše zato da ne umanjim vrijednost odgledanog. Jer film je dobar, stvarno dobar. Svaki film o kojem se uhvatim razmišljati i nekoliko dana nakon što ga odgledam zaslužuje takvu klasifikaciju. Dugo mi je trebalo da odgonetnem da me u biti muči to što si nisam uspio dati odgovor na pitanje: ma o čemu se tu u biti radi? Glupo, zar ne? Ma radnja je jasna. Film je saga o čovjeku koji je krenuo od nule i izgradio naftno carstvo. Ono što me je mučilo je to da je glavni protagonist filma Plainview (zanimljivog li prezimena) sve ono što ne treba biti. On je uspješan biznismen koji u biti to nije. On je obiteljski čovjek bez obitelji. On je pošten čovjek koji laže čim zine. On je brižan čovjek i bojica. On je moćnik kojem moć nije zanimljiva. On je sve i nije ništa. Dugo me je mučila njegova osnovna motivacija, razlog zašto je radio to što je radio. U tome sam vjerovao da leži odgovor na moje pitanje. Vjerojatno sam i ja podlegao trendovskim kretanjima i nisam vidio ono što mi je bilo gotovo pred očima. Trebala mi je jednostavna, a time i genijalna opservacija moje ljepše polovice (hvala!) da shvatim o čemu se tu zapravo radi. Strast. To je osnovni pokretač svega. Strast prema nekome ili nečemu. Zadovoljstvo koje proizlazi iz toga. I koliko god ta strast drugima bila nerazumljiva, kao što je u ovom slučaju bušenje nafte, ona je glavna motivacija. A kada je izgubimo umiremo iako smo još uvijek fizički živi. Ma makar u tom trenutku imali sve, 'na zavist cijelog sela', kao glavni junak ove priče. Hm, dosta filozofiranja.

-1. Charlie Wilson's War (2007)
Ovdje bi trebala biti slikaKako svako pravilo mora imati i svoju iznimku da bi bilo potvrđeno tako i moja ideja o trendovskim kretanjima mora imati svoju crnu ovcu koja odstupa da bi potvrdila pravilo. Najava za ovaj film je vrlo zanimljiva. Išla je nešto kao: ovo je priča o neobičnom kongresmenu (Tom Hanks), neobičnom špijunu (Philip Seymour Hoffman) i neobičnoj dami iz visokog društva (Julia Roberts). Hm. Po meni vro pretenciozno. Što je neobično u vezi s njima? Kongresmen je ženskaroš i borac za osobne interese. Špijun je arogantan egoist sumnjivih ideala. Neobična dama je ništa više no razmažena bogatašica koja nema pametnijeg posla nego brinuti se o svjetskoj krizi. I sve je to umotano u 'kontroveznu' priču o američkoj potpori talibanima u Afganistanskom ratu protiv bezobzirnih Rusa. Ako se mene pita ništa neobično – dapače, vrlo stereotipno ponašanje gdje ispada da šačica ljudi 'spašava' svijet. Smiješno je prikazano kako Tom Hanks u ulozi kongresmena okreće nebo i zemlju, spaja nespojivo (Izrael i Palestinu) u namjeri da obrani poznati mu svijet od najezde Rusa sakupljajući pare za kupovinu oružja. I onda na samom kraju, kao 'grand finale' se prikaže njegova nemoć u pokušaju da prikupi neznatan iznos za izgradnju škole u zemlji koju je i sam devastirao. Strašnije od samog filma je pomisao da je to stvarno tako i bilo.

I da rezimiram. Osim što je izvjesno da sam u zadnje vrijeme čak i prečesto pred velikim platnom i da sam valjda oborio vlastiti rekord u dužini posta izvjesno je to i da sam naklapao o svemu i svačemu. A kako i ne bi kada sam u istom postu uspio posložiti znanstvenu fantastiku, mjuzikl, western, komediju, dramu, triler, ma skoro sve poznate nam žanrove. I što sam htio pokazati i dokazati? Pa moje subjektivno mišljenje je da ima nade. Ako sve odgledano bacim na jednu hrpu stvarno se ne mogu oteti dojmu da su se nakon niza loših godina napokon počeli snimati kvalitetniji filmovi. Trend se promijenio. Valjda je sve došlo toliko nisko da niže nije moglo, pa se napokon počelo podizati. Nabrojani filmovi idu u prilog mojoj tezi i iskreno se nadam da je započeo dugoročan pozitivan trend od kojeg će svi iskreni filmoljupci profitirati. Samo držim prekrižene prste da se sada, kada ja kao vrlo skeptična osoba osjećam lagani dašak optimizma, ne desi nekakav slom burze u rangu 1929.


neprikosnoven @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
...  UDOBNU STOLICU.

Razlog mog povratka pisanju je velika želja da cijelom svijetu objavim metamorfozu koja mi se nedavno desila. Zaveden trulom kapitalističkom propagandom, priznao sam sebi da sam na kraju samo čovjek (iako još uvijek Neprikosnoven) i zakoračio u još do jučer odbojan mi svijet….. priznajem … prodao sam se. Prodao sam se za udobnu stolicu, prodao sam se za dovoljno mjesta za moje netakomalene udove, prodao sam se za skupe zanimacije za zube, prodao sam se za čiste sanitarne čvorove, prodao sam se za pauze na dugačkim predstavama, prodao sam se…

Ovdje bi trebala biti slika!

Ma dobro, da dalje ne pretjerujem, ovaj 'uradak' je posvećen dojmovima i prvim iskustvima mene i blještavog zdanja zvanog multipleks kino koji se nedavno otvorio u mom gradu (uh, ovim sam potezom otkrio svoju tako pomno skrivanu lokaciju ). Multipleksu kojem ne spominjem ime bez potvrde da je na moj bankovni račun sjela pozamašna suma na račun promidžbe (brzo učim) mogu priznati da je pun pogodak. Nemam pojma kako to izgleda drugdje, ali ja sam jednom riječju oduševljen ovim kojeg sam vidio. Ne želim sada detaljno analizirati udobnost stolice, broj bakterija u sanitarijama ili slanost kokica na dnu pakiranja, želim samo izraziti svoje oduševljenje jednom stvari, a to je da sam prvi puta doživio da se u kinu mogu posvetiti onome što bi trebalo biti najvažnije, a to je uživanju gledanja filma. I naravno da sam u tome pretjerao. U tolikoj mjeri sam pretjerao da još uvijek osjećam modrice na rebrima, zadobivene upornim laktom moje ljepše polovice, nakon njenih bezuspješnih pokušaja da me nešto priupita tijekom predstave (prokleti dvosjedi ).

Priznajem, uvijek ću se s nostalgijom sjećati omalenih i tvrdih stolica, silnog šuškanja i šaputanja svuda oko mene, mjesta s kojih se nije vidjela trećina platna, stropova koji su svakodnevno prijetili urušavanje. Sve je to imalo svojih draži, pogotovo meni koji sam odlaske u kino uvijek smatrao doživljajem. 

Nisam siguran da li moja oduševljenost multipleksom produkt ispranog mozga u režiji trule kapitalističke propagande, ali ga stvarno doživljavam kao nešto dobro, neminovan napredak i u ovom slučaju napredak na bolje. Mislim, u današnjem svijetu brzih i jeftinih Internet veza, gdje je moguće nabaviti sve i prije nego to sve uopće nastane, vidjeti dvije kolone filmskih naslova u dnevnim novinama uvijek mi izmami osmjeh na lice. I da ponovim misao iz jednog od prijašnjih postova: ni metri dijagonale ekrana ne mogu se mjeriti s gledanjem filma u kinu. Doživljaj filma na velikom platnu je neprocjenjiv, a za sve ostale distrakcije uvijek postoji kartica.

Još samo da izvade i mekane jastuke…  
neprikosnoven @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 22, 2007
Najbolji i najkraći govor u povijesti dodjele Oskara...

'Thank you' - Sir Alfred Hitchcock

neprikosnoven @ 00:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2007
… nego da kopiraju filmove.
Jedna od stvari koje me mogu prilično 'iznervirati' su kopije drugih, uglavnom boljih filmova. Nerviraju me do te mjere da već duže vrijeme planiram napisati nešto o lošim remakeovima. Ovaj post će se pozabaviti ipak samo jednim filmom, koji je postavio nove granice u krađi tuđih ideja.
U zadnje vrijeme pokušavam nadoknaditi propušteno tj. pogledati neke naslove koje sam iz ovoga ili onoga razloga do sada propustio pogledati. Najnovije ostvarenje Mela Gibsona 'Apocalypto' našlo se na repertoaru prošli tjedan. Baš negdje u vrijeme kada sam spavao na lovorikama prve naslovnice na blogeru i dok su dnevne posjete premašivale mjesečni prosjek. I tako, krenem ja gledati film u nadi da će ispuniti moja bar prosječna očekivanja, bar osnove koje bi svaki film trebao imati, ili kako bi to lijepo rekao Ante Peterlić: uvod, zaplet, vrhunac, peripetiju i rasplet odnosno kraj. O da. Ovaj film ima sve to, ali skoro svaki dio strahovito me podsjetio na neki drugi, bolji film. Pa, krenimo redom…





Uvod
Ovo je možda i jedini dio filma kojeg bi mogao nazvati orginalnim, pa mu zato neću osvetiti previše pažnje. Idilična, mirna slika seoceta Maja u kojem je uobičajeni ritam života poremećen jedino duhovitim, ali predvidljivim dosjetkama lokalnih stanovnika. U ovom trenutku sve je još bilo podnošljivo i u meni je tinjala slabašna nada da bi nastavak mogao biti barem gledljiv.
Zaplet
Kao i u svakom dobrom zapletu ovdje je sve počelo. Gledajući, još uvijek nisam bio svjestan da će  'zaslužiti' da se nađe na stranicama mog bloga. I krene napad mrskih neprijatelja na naše mirno seoce.  Dobro, napad ko napad. Gledao si takvu situaciju bar sto puta i nije čudno da ti se po glavi mota Thulsa Doom (James Earl Jones) kao vođa brutalnog napada na selo tada još nerazvijenog Connana (Arnold Schwartzenegger) u Konanu Barbarinu (Connan the Barbarian, 1982) kojeg proda u roblje. Slučajnost.
E, ali ide nastavak našeg zapleta, profiliranje likova. I slučajnost je prestala biti samo slučajnost. Nevjerojatnu sličnost glavnih negativnih likova, jednom drugom setu negativaca stvarno ne mogu a da ne primjetim. Jer Zero Wolf i Middle Eye iz Apocalypta previše podsjećaju na Lorda Humungusa i Weza iz doba kada se Mel Gibson još nije usudio uzeti redateljsku palicu u ruke nego je samo glumio u Mad Max: Road Warrior 1981. Ne samo da izgledaju isto već se i ponašaju isto. Stariji vođa neprestalno mora obuzdavati mlađeg, opakijeg sljedbenika. Ovo više nije slučajnost i samim tim  dovoljno za zaplet.
Vrhunac
Dakle, sve do i poslije ovoga trenutka bih još mogao oprostiti. Na sve bih mogao zažmiriti. Za sve paralele mogao bih optužiti moj 'sofisticirani' mozak opterećen pretjerano pogledanom količinom filmova. Krasti sitnice od tuda i tamo, ajde, ionako je već sve izmišljeno i snimljeno, ali ukrasti ovo. Bezobrazno, neukusno, neinvetivno ne…sve. Glavnog lika od smaknuča spasi pomračina sunca! I dok bi se večina ljudi čudila ovoj slučajnosti i eventualno izjavila nešto u stilu 'Ma, ovo nije vjerojatno/moguće' ja sam vriskao od bola. U orginalu, kojeg se vjerojatno samo ja mogu sjetiti, scenario je utoliko bolji zato što glavni junak (Bing Crosby) iskoristi činjenicu da je iz budućnosti i da će se igrom slučajnosti njegovo smaknuće desiti na dan pomrčine. I koliko takav scenariji izgledao blesavo i banalno, vjerujte, puno puta je bolji nego ovaj. A za sve one ne vjeruju neka pogledaju  Jenkija na dvoru kralja Artura (Connecticut Yankee in King Arthur's Court, 1949) pa će se složiti. Krasti iz mjuzikla, grozno.
Peripetija
I što očekivati od nastavka filma – još flashbackova. I ne želim trošiti previše vremena i teksta pa ću samo nabrojati osnovne krađe.
Bjeg od opakih neprijatelja = Michael Cain, Cliff Robertson u Prekasno za heroje (Too Late The Hero, 1970) s legendarnom rečenicom kada peko poljane bježe od Japanaca - 'You go zig, I will go zag'.
Pretvaranje lovine u lovca = bar jedno desetak filmova, ali spomenimo Jean-Claude Van Damma u Teškoj meti (Hard target, 1993).
Način eliminacije negativaca kao i cijeli bijeg kroz prašumu = naravno, Sylvester Stalone kao John J. Rambo (First Blood, 1982) . I onda grand finale, gdje glavni junak odglumi Harrisona Forda u očajničkom skoku niz slap pred progoniteljima - Bjegunac (The Fugitive, 1993), pa se scena pretvori opet u jednu od onih iz Ramba dok je bjegunac dolje, progonitelji gore i fino pričaju. Uz napomenu da se točno kao i u Rambu tu dešava preobražaj lovina->lovac. Jedina razlika je ta da glavni junak izrekne rečenice o svojoj postojbini koje stvarno nikoga nemogu ostaviti ravnodušnim – skoro iste one koje izgovara Mel Gibsonu (gle čuda) u Hrabrom srcu (Braveheart, 1995). Dovoljno? Meni je i previše.
Kraj
Razrješenje lova, kraj filma… pa kada čovjek očekuje najgore, onda mu kraj, kakvog je ponudio ovaj film predstavlja olakšanje. Iako, mislim da nam je španjolski osvajač Cortez, koji je došao i spasio našeg glavnog junaka, mogao nam je i napraviti uslugu i umjesto da pobije sve Maje na koje je tamo naišao, mogao je jednostavno presuditi cjelokupnoj produkcijskoj ekipi ovoga filma. Za takvo mješanje stvarnosti i fikcije u ovom slučaju bih odmah pristao.
neprikosnoven @ 01:07 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 14, 2007
U nedostatku pametnijeg posla, neočekivane potrebe za pisanjem, s tri 'superpametna' posta u pripremi, odlučio sam napraviti mali zaokret i jednostavno napisati par riječi o filmu kojeg sam se udostojio pogledati. Children Of Men (2006) već duže vremena je stajao 'u pripremi', na mentalnom popisu filmova koje bih trebao pogledati. I onda, neki dan iza pola noći, u nedostatku sna, odlučih da mu je stiglo vrijeme da ga prekrižim.
Probao bih zadržati nekakvu formu kritičkog osvrta na ovo djelo. Mislim da bi predstavljanje radnje trebao biti prvi korak.
Godina je 2027. (to je odmah obećavalo, padam na SF). Planet Zemlja je u totalnom kaosu. Na sjeveru smrtno je zima, na jugu pingvini jedu ljude, na zapadu ljudi ljude, a istok se trudi da kao zapad bude. Dobro, nije baš kao u pjesmi, ali nije ni daleko. Razlog? Pa prošlo je 18 godina od kada se na Planeti rodilo zadnje dijete. Od te daleke 2008. godine sve žene su postale neplodne. Zašto? Ne zna se. Cijeli planet je u rasulu. I dok plamte ratovi po svijetu jedino se Englezi prave Englezima. Fino su zatvorili granice, prave se da je sve u redu i lagano se obračunavaju s useljenicima (čitaj: provode mjere etničkog čišćenja). U cijelom tom kaosu običan čovjek, Teo Faron (Clive Owen), živi samo da bi živio. Dokolicu mu ne uspijeva poremetiti  niti reportaže o nasilnoj smrt najmlađeg stanovnika Planete, niti za dlaku izbjegnuta pogibelj u podmetnutoj eksploziji.  Jedin približan osjećaj zadovoljstva predstavlja mu posjet Jasperu (Michael Cain). Ostarjelom dileru trave  koji mu je otac(?), prijatelj (?) – taj dio mi nije baš jasan. Svejedno. Sve je 'normalno' dok mu se u život ne vrati bivša (gle čuda!) -  Julian (Julianne Moore), radikalna aktivistica koja ga zamoli za pomoć… i od malog čovjeka nastane heroj!
No dobro. To je dosta o radnji da ne pokvarim ugođaj nekome tko ovo još nije gledao. Idemo sada na pozitive strane filma tj. na one momente koji su mi se svidjeli.
Budućnost ne izgleda blistavo, a prikaz iste koji se provlači kroz cijeli film, je ono što ovaj film čini posebnim, bar za jednog obožavatelja SF-a i Blade Runnera. Nema neviđenih tehnoloških čuda, teleportacije, letečih  automobila, nego samo male sitnice koje govore da je daleka 27'. I te sitnice su  toliko integrirane i u pozadini da ih gledatelj jednostavno ne primječuje, odnosno izgledaju potpuno normalno i realno. Postoji još jedna stvar koja mi je potpuni plus, a to su specijalni efekti. Sviđa mi se kada se vrhunski efekti koriste u svrhu fabule, a ne kada dominiraju nekim filmskim djelom (ovdje je trebalo pisati uradkom ali zbog zahtjeva publike prestajem koristiti ovu riječ). Cijela ideja filma je prilično ok. Vidi se da je dano puno pažnje na detalje. Glavni glumac, iako u pogibeljnim situacijama i prilici nikad ni ne dotakne vatreno oružje. Upravo mi je palo na pamet da je dva smrtna slučaja koja mu možemo pripisati (radilo se o samoobrani)  izvršio automobilskim dijelovima – vratima i akumulatorom. Od još nekakvih ok stvari izdvojio bih samo da se niti u jednom trenutku ne pokušava dati detaljno objašnjenje svjetskog problema, već se to radi sporadično, gotovo neprimjetno i krajnje nedorečeno.
I od tuda možemo krenuti na one malo manje dobre stvari. Nedorečenost, koje je jedno od osnovnih obilježja filma (nikad se recimo ne pokušava doći do srži osnovnog problema – neplodnosti čovječanstva) je mogla biti još i veća. Nepotrebno se objašnjavaju pojedini detalji kao npr. Određeni aktivistički pokreti. Po mom mišljenju trebalo je razinu nedorečenosti, a samim time i mistifikacije podignuti još više.  Druga bitna stvar je sam kraj. Ne želim ga nazvati happy endom ali trebao je biti nedorečen – trebalo se prepustiti gledatelju da sam razmisli o tome kako bi htio da završi, odnosno da sam razmisli ima li nade za nas. Sličnu primjedbu imam i na film '28 dana posije' koji je  tematikom, smještajem radnje kao i još nekim drugim detaljima strašno sličan.
Treći nedostatak je nešto što mene posebno nervira i što vjerojatno veeeelika večina ljudi ne bi primjetila. Ma da se kamera i mikrofon vide u svakoj drugoj sceni ne bi rekao ništa ako je film dobar. Smeta mi strašno što se u ovakvom jednom djelu (evo opet izbjegavam riječ uradak), u kojem je osvećeno dosta pažnje na najsitnije detalje napravi jedan više fabularan propust. Dok glavni junaci bježe u automobilu, u rikverc, prate ih napadači na motociklu. Teren je neravan, auto ne vozi pravocrtno, motocikl poskakuje. I ipak usprkos svemu tome napadač s kirurškom preciznošću pogađa metu u automobilu (prvo je izgledalo da je žrtva slučajna). Ok, nema problema – možda je čovjek vježbao. I onda, samo nekoliko scena kasnije, skoro pa isti akteri. Ovaj puta bjegunci su isti i praktički statični, napadači su na čvrstom terenu i ne, neko vikne ne pucajte jer će te pogoditi osobu koju ne smijete ozljediti. Alo? Pa radi se o vrhunskim strijelcima, bar ako se sudi o predhodnoj demonstraciji. Ma dobro, nije ovo toliko ni strašno, koliko ja imam potrebu pokazati kako moj mozak funkcionira.
I da zaključim. Filmu bi dao ocjenu neloš na dobar i svakako bih ga preporučio za gledanje. Nakon dugo vremena netko je napravio jedan dobar SF film i fino ga približio sadašnjoj svjetskoj situaciji – do te mjere da izgleda potpuno realno. 
Dakle, tko zadnji ostane neka se sjeti ugasiti svjetlo.
neprikosnoven @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 30, 2007
Prema poslijednjim istraživanjima Christopher Walken je ipak odbio bar jednu ulogu i to kakvu. Ponuđena mu je uloga policijskog istražitelja u Privedite osumljičene (1995). Sucker
Dobro ulogu koju je na kraju odigrao Chazz Palminteri redom su obili i Robert De Niro i Al Pacino koji je kasnije dao izjavu da mu je to jedna od gorih odluka u filmskom životu.

I love IMDB.
neprikosnoven @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, travanj 28, 2007
… akademija ima najbolje sporedne glumce, NBA ima najbolje šeste igrače, ja imam ideju za post, a nakon mjesec dana pauze moj blog zaslužuje da bude malo duži.


O ovome sam malo duže razmišljao. Moglo bih se reći i da sam malčice istraživao prije nego sam počeo pisati. Zapitao sam se tko su najbolji sporedni glumci, oni koje nisam zapamtio po glavnim ulogama već po pojavljivanjima, dužim ili kraćim, u sporednim ulogama. I evo moje liste.
 
Ben Johnson (1918-1996)
Ovdje bi trebala biti slikaNe, nema nikakve veze s kanadskim sprinterom, iako je to jedan od razloga zašto sam još davnih dana zapamtio ovog glumca. Mnogima ovo ime vjerojatno neće ništa značiti iako se radi o glumcu koji se u svojoj karijeri pojavio u preko 300 naslova! Uglavnom se radilo o vesternima tijekom 50tih, 60tih i 70tih godina prošlog stoljeća. Svoju karijeru u Hollywoodu započeo je sasvim slučajno. Kao iskusni jahač rodea (otac mu je bio jedan od najpoznatijih tijekom davnih 60tih) angažiran je od strane Howarda Hugesa da dovede krdo konja u Kaliforniju (negdje oko 1940. godine). Plaću od jednogOvdje bi trebala biti slika dolara po danu uskoro je zamijenio s 300 istih kao dubler i kaskader. Naposljetku ga je primijetio John Ford koji mu je omogućio sporedne uloge u svojim vestern klasicima Nosila je žutu vrpcu (1949) i Rio Grande (1950) te naslovnu u Wagon Master (1950). Tijekom tog vremena na kratko je filmsko platno zamijenio rodeo nastupima, ali ponajviše zbog loše financijske situacije brzo se vratio Hollywoodu da bi glumio u kultnom vesternu Shane (1953) a kasnije i u remekdjelu Sama Peckinpaha Divlja horda (1969). Iako je cijelu karijeru glumio kauboja Oskara za najbolju sporednu ulogu osvojio je 1971. za sebi netipičnu ulogu u Posljednjoj kino predstavi (Jeff Bridges, Cybill Shepherd). Umro je od srčanog udara 1996.
 
George Kennedy (1925- )
Doba vesterna bilo je izgleda vrlo produktivno što se tiče sporednih glumaca. Ovdje bi trebala biti slikaStvarno je fascinantno koliko se likova 'motalo' po filmskim setovima, snimalo i po stotinjak filmova i nikad doseglo 'pravi' zvjezdani status. George Kennedy je jedan od njih. Zbog fizičkih predispozicija, visine i izgleda, uglavnom se pojavljivao u manjim ulogama glumeći nasilnike ili plaćene revolveraše - kakvog ga ja osobno pamtim iz Sinova Kaitie Elder (1965)John Wayne, Dean Martin). Krajem 60tih nastupa u malo 'finijim' ulogama, te Ovdje bi trebala biti slika'67 dobiva Oskara za najbolju sporednu ulogu u Hladnorukom kažnjeniku  s Paul Newmanom. Iste godine pojavljuje se i u Dvanestorici žigosanih (iako njega nisu žigosali). Tijekom 70tih ostvaruje zapaženu ulogu u Aerodromu (1970) – mogu se pohvaliti da sam čitao i knjigu. 'Novija generacija' ipak će ga se najviše sjećati kao Kapetana Ed Hockena iz serijala Goli pištolj gdje je pokazao novo, humoristično lice, glumeći uz bok Leslia Nielsena.
 
Jack Elam (1918-2003)
'Ma znaš, onaj ružni' je uobičajena rečenica koju upotrebljava moj otac pokušavajući mi objasniti na koga misli. I to je ono što se oduvijek i općenito vezalo za ovog glumca. Impresivna brojka od 200tinjak filmova dovoljno govori o tome da nije potrebno biti zgodan da bi se ostvarila Ovdje bi trebala biti slikakarijera u Hollywoodu (gle čuda!). Zbog svog specifičnog izgleda savršeno su mu pristajale uloge loših tipova. U prilog mu je išla i činjenica da je tijekom mladenačke tučnjave zadobio oštećenje lijevog oka što je upotpunilo njegovu osobnost. Grozno. Ipak, pri kraju svoje karijere ostvario je i zapažene humoristične uloge.
Onako iz glave mislim da ne bih mogao nabrojiti puno filmova iz kojih ga se sjećam. S druge stranice takvu 'njušku' stvarno je teško ne zapamtiti. Po meni najupečatljivije njegovo izdanje je relativno kratka uloga u najboljem vesternu ikad Dogodilo se jednom na Divljem zapadu (1968 -Sergio Leone) kada u uvodnoj sekvenci filma, gdje se prvih 10 minuta skoro ništa ne događa, na osamljenom kolodvoru čeka dolazak Charlesa Bronsona. Vrijeme krati hvatanjem muhe koju na kraju ulovi u cijev svog revolvera. Legendarno! Ma ne trebam ni spominjati da upravo tada stiže vlak, s Bronsonom i da nakon nekoliko sekundi završava njegova uloga, jer Bronson je ipak Bronson. (vrijedi pogledati !!!)
 
John Cazale (1935-1978)
Ovdje bi trebala biti slikaFascinantno. Mislim da je to jedina riječ kojom mogu opisati karijeru ovog glumca. Na mom popisu se trebao pojaviti samo da popuni broj, a malo mu je falilo da zasjedne na prvo mjesto. Kada sam počeo malo razmišljati koga još da stavim ovdje sjetio sam se Cazalea. Mislim da na samom početku i nisam bio baš siguran kako se zove, ali sam se odmah sjetio četiri filma u kojima je glumio sporedne likove. Ono što nisam tada znao je to da su mu to jedine četiri uloge u životu! No krenimo redom.
Što je potrebno za uspjeh? Imati bar malo talenta i poznavati prave ljude. Cazale je imao i višak talenta 'na daskama što život znače', ali poznavao je samo jednog čovjeka u filmskoj industriji, prijatelja Ovdje bi trebala biti slikaiz mlađih dana. I kada ga je taj prijatelj pozvao na prvu filmsku audiciju on je objeručke prihvatio. Prijatelj se zvao Al Pacino, a audicija je bila za Kuma (1972). I rodio se Fredo Coreleone. Uloga po kojoj će ga većina i pamtiti. Između prvog i drugog djela Kuma (1974) našao je vremena samo za jedno filmsko pokazivanje u Prisluškivanju (1974) gdje je glumio pomočnika Geneu Hackmanu, stručnjaku za nadzor. Ah, da. I taj film je kao i Kuma režirao Francis Ford Coppola. Nakon drugog kuma zajedno s Al Pacinom snima Pasje popodne (1975) gdje opet briljira, opet u sporednoj ulozi. Ovdje bi trebala biti slikaNegdje nakon Pasjeg popodneva upoznaje mladu, neafirmiranu glumicu za koju se odmah zaručuje. Heh, da sve bude u stilu, ime te glumice bilo je Meryl Streep. I onda, skoro pa na vrhuncu slave, dijagnosticiran mu je poodmakli stadij raka kostiju. Ipak, uspijeva smoći snage za još jednu maestralu ulogu u Lovcu na jelene (1978). Ulogu dobiva usprkos protivljenju producenata filma, zbog velikog zalaganja redatelja filma Michael Cimina i Roberta de Nira, a u filmu uz njega glumi i Meryl. Umire, u 42. godini. šest mjeseci nakon završetka snimanja i osam prije nego što se film počeo prikazivati.
U svojoj karijeri samo je za ulogu Sala u Pasjem popodnevu bio nominiran za Zlatni globus, a zanimljivost je i da su svi filmovi u kojima je glumio bili Ovdje bi trebala biti slikanominirani za Oskara za najbolji film! Nominacije za briljantne uloge uvijek su mu oduzimali blještaviji glumci (gotovo uvijek iz istih filmova – npr. Robert Duvall).
Iako definitivno zaslužuje sav respekt i ja ću se povesti trendom 'zaobilaženja' i za svog naj izabrati glumca koji mu je po mišljenju svih preoteo nominaciju (i Oskara) u zadnjem ostvarenju Lovcu na jelene. Dakle najbolji sporedni glumac uopće je...
 
Christopher Walken (1943 - )
Mislim da bi ovaj izbor mogao biti iznenađenje. Mislim da će se mnogi (ili ono dvoje što čita moj blog) sada zapitati da li sam ja lud, jer Walken je sigurno puno veći glumac i ne zaslužuje ovu 'laskavu' titulu. S druge strane gotovo sam siguran da ako netko krene nabrajati njegove filmove prva tri će 100% biti sporedne uloge. Dapače, uvjeren sam da se većina neće moći sjetiti niti jednog filma u kojem je igrao glavnu ulogu. I zato je on naj.
I zato ću sada početi malo drugačije. Dugo razmišljanja mi je trebalo da se sjeti nekog dobrog filma u kojem igra naslovnu ulogu. Palo mi je na pamet jedno tonu filmova s njime – i ništa. Odbijao sam koristiti IMDB do krajnjih granica. I napokon mi je sinulo, za naslov sam ipak morao malo 'prokopati'. Ovdje bi trebala biti slikaMrtva zona ili možda Mrtvi kut (Dead Zone 1983, David Cronenberg) je jedini film kojeg pamtim s Walkenom u glavnoj ulozi. I kako je dobar taj film! Ukratko radi se o ekranizaciji priče Sephena Kinga o učitelju koji nakon prometne nesreće stekne sposobnost 'gledanja u budućnost'. Uskoro otkrije da svojim akcijama može i promijeniti te krene u spašavanje budućeg američkog predsjednika kojeg glumi ni manje ni više nego Martin Sheen (zvuči poznato, zar ne?). U svakom slučaju ima još par obrata o kojima radije ne bi jer ako tko slučajno naleti na ovaj uradak – toplo preporučujem.
A što se tiče sporednih uloga zbog kojih je dobio ovaj naslov… ima ih toliko dobrih da ih ne želim nabrajati. Za Walkena se govori da nikada nije odbio ulogu jer 'radije radi nego da sjedi doma'. Dobro da sam to pročitao jer nikako ne bih mogao ovdje objasnitiOvdje bi trebala biti slika njegovo pojavljivanje u jednom od novijih naslova (žali bože da sam to gledao) – Click 2006 s Adamom Sandlerom koji mi osobno strašno ide na živce. Ipak ovaj uradak je definitivno primjer Walkenove osobnosti koja se u ovakvo jadnom uratku i previše ističe.
Jedinstvenost ovog glumca ističe se činjenicom da se među mnogobrojnim nagradama koje je osvojio 'bok uz bok' nalaze oskar za sporednu ulogu (za Lovca na jelene) i MTV Music Video Award za spot Fatboy Slima. Nema što – poseban.
neprikosnoven @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 27, 2007
Ovo pišem još uvijek pod utjecajem jučerašnjeg prikazivanja Kickboxer-a na domaćoj TV.
Najblesaviji vic koji me uvijek dobro nasmije.

Upoznavaju se Agent 007 i Kickboxer.
Agent 007: Moje ime je Bond, James Bond.
Kickboxer: Drago mi je. Ja sam Damme, Van Damme, Claude Van Damme, Jean Claude Van Damme



neprikosnoven @ 14:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 15, 2007

… ili kako prestati brinuti i naučiti voljeti sapunicu.

Iznenadila me je nedavna spoznaja da sam na TVu ispratio svih dosadašnjih osam epizoda 'megapopularne' američke sapunice 'Kako sam vlastoručno spasio svijet… pardon Ameriku, od totalne propasti.' ili kako su je naši urednici preveli '24'. Što je tu čudno? Pa serija ne Ovdje bi trebala biti slikaodgovara mojim 'visokim' standardima. Uglavnom ne pratim ništa na TVu osim sportskih događanja, a indeks posla u odnosu na slobodno vrijeme mi je pao na vrlo malu vrijednost zadnjih nekoliko mjeseci. Dakle, iako malo off-topic, dobra tema za novi post na blogu koji mi u zadnje vrijeme zjapi prazan.


Neću previše pričati što je loše u toj seriji koja opisuje nadljudske napore jednog nad čovjeka koji u jednom danu spasi svijet… pardon Ameriku, od totalne kataklizme bar tri do četiri puta. U tom herojskom pothvatu pomaže mu tim vrhunskih stručnjaka koji će, ako zatreba, izvući iz rukava informaciju o tome što se nudilo prije tri godine u tajlandskom restorana na drugoj strani svijeta. Smiješno. Najsmješnije ili bolje rečeno najiritantnije, mi je to da u tom skupu vrhunskih stručnjaka, koji rade za najtajnije i najbolje špijunske i kontrašpijunske službe, u 'najboljoj' zemlji na svijetu, se uvijek nađe bar jedna osoba koja je u najmanju ruku povezana sa nekom svjetskom terorističkom organizacijom ili da kažem jednostavnije, jedna osoba s putrom na glavi. Stvarno zanimljivo kako takav netko prođe ultrarigorozne i ultratehnički razvijene kontrole. No, dobro, u povijesti su se radile i gore stvari fabule radi.

Okrenimo se dakle pozitivnim stvarima, onima koje su me podsvjesno 'natjerale' da odgledam sve epizode do sada i da pratim TV program i pazim kada je slijedeća. Otkuda početi. Pa serija je definitivno visoko budžetna i ako zatreba razoriti ovo ili ono, zapaliti pol grada ili nešto slično para se ima. S druge strane ne forsiraju se previše takve stvari. Ono što je također pozitivno da u zadanim gabaritima nadljudi koji se bore protiv nemilosrdnih kriminalaca i terorista su se uspjele ubaciti kakve takve normalne priče, tj. te osobe se pokušalo učiniti što ljudskijima – iako možda kombinacija glavnog junaka, istreniranog i hladnokrvnog ubojice (koji je dobar samo zato što radi za 'pravu' stranu) s jedne strane i brižnog oca i nježnog ljubavnika s druge ponekad izgleda malo nerealno i smiješno. Ali i pokušaj se broji.

Zanimljiv mi je i sam 'real time' koncept tj. činjenica da serija prati događaje unutar jednog dana u realnom vremenu. Smeta samo to što taj dan traje, što skoro nitko ne spava i što se desi toliko toga da se na kraju izgubi bilo kakav dojam realnosti. Tu je po meni napravljena najveća greška u scenariju. Previše se radnje vezalo za jednog lika. Malo veća Ovdje bi trebala biti slikadisperzija glavnih likova povećala bi dinamiku i napetost i pridonijela povećanju realnosti.

Neke stvari mi se stvarno sviđaju i za moj ukus se premalo koriste. Način snimanja 'slika u slici' je dobar, inovativan i podsjeća me malo na inovativnost snimanja koju sam prvi puta primijetio u 'Odjelu za umorstva' prije dosta godina. Tamo se po prvi put, ili sam ja to tamo prvi put vidio, koristila 'nestabilna' kamera, odnosno slika se stalno pomicala i tresla. Nevjerojatno je koliko je to doprinijelo atmosferi. U 24 se slika u slici koristi za prikaz paralelnih radnji, tj. za prijelaz s jedne radnje na drugu. Šteta što nisu tu ideju odveli u totalnu krajnost odnosno da nisu stvarno na dva ekrana prenosili dvije paralelne radnje. Možda sam malo perverzan jer to vjerojatno većini ljudi ne bi bilo pratljivo.

Druga stvar koja mi je isto pozitivna je smjena likova. U ovoj sezoni serije (četvrtoj mislim) u prvih 10 minuta strada dvoje od glavnijih likova iz prošlih sezona, negdje u trećoj ili četvrtoj se tek pojavi novi bitan lik za radnju. Tko zna što nas još čeka. Super je što se tako izbjeglo pričanje neuvjerljivih priča na početku nove sezone kako je netko otputovao negdje pa ga zato nema u ovoj sezoni - gad jedan smrdljivi tražio je veći honorar. Gore od toga bi samo mogle biti 'standardne' plastične operacije glavnih likova u sapunicama ili fenomenalne zamjene glavnih glumaca drugim glumcima po principu 'možda nitko neće primijetiti'. Najbolje su to ipak odradili u 'Dinastiji' kada su na kraju sezone jednostavno propucali sve glavne likove, pa tek onda startali pregovore o honorarima za slijedeću sezonu da scenaristi vide tko će ustati a tko ne. Klasik

Da, nekakav konačni zaključak zašto pratim nešto što po svim pokazateljima i preferencama ne bi trebao pratiti je i taj da patim od klasičnog sindroma gledanja sapunica. Ništa nije bitno, ni radnja, ni likovi, ni uvjerljivost već je osnovni pogon od jedne epizode na drugu jednostavna znatiželja koja se najbolje može opisati kao 'Ma baš me zanima što će se još desiti'.

 

neprikosnoven @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 28, 2007
ah ta depresija....
neprikosnoven @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » srp 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Hi-Fi

.... ili naj od svega pomalo. Ako je netko čitao Hornbyja ili gledao Cusaka onda zna otkuda naslov Hi-Fi, a ako niste... tko Vam je kriv.

Najbolji šesti igrač (28.4.2007)
best of the best, ali su sporedni

Odlazak u kino... (20.2.2007)
Posve osobno.


'Maškarani' filmovi (18.2.2007)
'... maškare, ča mogu maškare...'

Što muškarci vole .... (16.2.2007)
Pregled filmskih jurnjava.

Romantični filmovi (?) ... (14.2.2007)
Nešto za valentinovo.

 
Index.hr
Nema zapisa.