… ili što bi gore sada je dolje, a što bi dolje gore ustaje.
Svekoliko hrvatsko pučanstvo u zadnje vrijeme na vlastitoj koži može osjetiti utjecaj negativnog trenda tržišta kapitala. U prijevodu, danas i 'najobičniji' građani znaju da pad cijena dionica direktno utječe na njihove brižno čuvane uštede, koje su, eto igrom slučaja, pokušali oplemeniti ulaganjima na donedavno tako profitabilnom i trendovski pozitivnom tržištu Lijepe naše. Uobičajena posljedica, opravdanog ili neopravdanog rasta nekoliko 'važnijih' dionica stvara pozitivan rast, jer ostale 'manje važne' dionice slijede to trendovsko kretanje stvarajući euforiju. Obrnuto pak, nagli pad njih nekoliko 'odabranih', izaziva sveopću depresiju, a u najgorem scenariju i sveopću krizu svih segmenata života. One dionice koje u tom sveopćem kaosu uspijevaju prikazati 'pozitivnu nulu' samo predstavljaju iznimke koje potvrđuju pravilo
Još pred malo ni nakraj pameti mi nije bilo aplicirati ovakva kretanja na moju strast – film, ali upravo to povezivanje najbolje oslikava moje ne baš tako skromno mišljenje da je filmska industija, a poglavito ona najbogatija, američka, podložna trendovskim kretanjima. Uvjerenja sam da se početkom devedesetih, pojavom nekoliko razvikanih naslova tipa 'stvorimo film bez priče, radnje i likova da bismo demonstrirali gdje smo došli u razvoju specijalnih efekata' pokrenuo negativan trend koji je, čast rijetkim iznimkama, prijetio sveopćom krizom i pitanjem postoji li na ovom svijetu uopće netko tko je u stanju snimiti kvalitetan visokobudžetni film.
Zašto sam načeo ovu temu? Krenimo onako kako ja volim, listom posljednjih pet odgledanih mi filmova....
5. Cloverfield (2008)
Ovaj film je uspio nešto što sam stvarno mislio da je nemoguće. Film je praktički remake
Godzille (1998) i
The Blair Witch Project (1999) – dva filma koje veže samo jedna stvar, a ta je da ako ih i slučajno jednom pogledate gotovo sigurno vam takvo što više neće pasti na pamet. Vidi čuda, kao i osnovna ideja ovog posta, spajanje nespojivog, ovaj film je (a nadam se i moj post) uspio unjeti nevjerojatnu svježinu u već pomalo ispucanu ideju nemani koje razaraju svijet. Sniman kamerom iz ruku jednog od protagonista filma stvoren je jedinstveni ugođaj panike, straha, neizvjesnosti i očaja. Vrlo je jednostavno poistovjetiti se s protagonistima i zapitati se 'A što bih ja napravio da mi se to desi?'. I povrh svega, film ima izuzetno razrađene likove koje interpretira nama gotovo nepoznata glumačka ekipa, dobru priču 'o malim ljudima koji suočeni s velikim nevoljama (ili velikim punoglavcima) pronalaze hrabrost koju nisu znali da posjeduju'. Film je toliko orginalan i iskreno se nadam da nikada nikome neće pasti na pamet da ide snimati nešto slično. Dapače, ići ću toliko daleko, da ću zanemariti činjenicu da pred kraj filma postane odvratno 'up, close and personal'. Zanemarit ću i da kamera u trenutku kada započne akcija postane gotovo savršena i uspijeva pohvatati sve bitne detalje iako snimatelj prije toga nije u stanju uhvatiti dva normalna kadra. Na kraju, velika pohvala za sam kraj filma. Dugo nisam imao takav osmijeh i dugo nisam čuo toliko otvorenog negodovanja ostatka 'obične' publike u kinu.
4. No Country for Old Men (2007)
Da braća Coen znaju snimiti film to je poznato. Da
Tommy Lee Jones zna glumiti, i to je poznato. Da postoje glumci s imenima
Javier Bardem i
Josh Brolin koji mogu briljirati u svojim ulogama i zasjeniti Tommy Leea – e, to nisam znao. Moderni western, zapad koji je još uvijek divlji, zemlja u kojoj ni najjači nisu sigurni da će opstati, zlo kojem je nemoguće pobjeći, najbolji plan koji propadne… sve su to tagovi koje je moguće prilijepiti na ovaj film. I onda je sve to još začinjeno izvrsnim dijalozima, izuzetnom i nevjerovatnom napetošću u kojoj sam ostao iznenađen redateljskim rješenjima. Jer cijeli je film sniman kao petominutne razglednice te okrutne zemlje, koje, iako prate određenu fabulu, preskaču neke bitne događaje ističući druge dijelove i daju ovom filmu izuzetan ugođaj. Jer kako drugačije objasniti da se pogiblji jednog od glavnijih likova posvetilo točno 0 metara filma i kako objasniti da se glavni glumac u filmu pojavljuje praktički tek u drugom poluvremenu. A kraj – savršen, jer ne postoji. I opet zbunjena lica oko mene Ipak, da sve ne bude toliko savršeno pobrinuli su se naši nikad dovoljno revni prevoditelji. Iz naslova 'Nema zemlje za starce' prije bi se dalo zaključiti da je radnja filma vezana za nekakve 'starce' koji ne mogu doći do zemlje ili možda, kako sam provjereno čuo, o 'gotovo dokumentarističkom prikazu starih zanata kojim se bave ljudi u izolaciji' – Stvarno. Tako je jedna osoba opisala ovaj film nakon gledanja. Da mi je samo znati koji je to točno film ta osoba gledala i/ili na čemu je ta osoba bila u tom trenutku. No country for old man, kako glasi i citat glavnog glumca, kada bi se zdravorazumski prevelo sa 'teksaškog dijalekta' na naš materinski jezik bi prije i točnije glasilo – Nije ovo zemlja za starce. I svakom tko je pogledao ovaj film to je potpuno jasno (ako je kao ja posvetio tome bar malo pažnje). Prevoditelji, valjda nisu smatrali da je potrebno i pogledati film koji prevode. Valjda se povode idejom da na kino predstavama sjede majmuni koji gledaju pokretne slike, a ne ljudi.
3. The Darjeeling Limited (2007)
Važno je prezivati se Coppola. Jer onome koji nosi to prezime, kao u ovom slučaju jednom od scenarista, sve je dopušteno i oprošteno. Možeš imati 'nijemog'
Billa Murreya 5 minuta na filmu, možeš imati nekoliko rečenica
Anjelice Huston 10 minuta na filmu. Možeš napraviti očiglednu kopiju
Lost in Translation (2003) koji samo reda radi umjesto u Japan staviš u Indiju. Možeš u glavne uloge postaviti nespojive mi i krajnje mi antipatične
Owena Wilsona i
Adriena Brodya. I onda od toga napraviti donekle gledljiv film. Zanimljivo mi je to da je najveći nedostatak ovog filma i najpozitivnija stvar u njemu – atipičnost. Ovo nije ni izbliza klasična komedija, tempo filma je ležeran, a 'fore' i nisu neke fore, iako sam se nasmijao nekoliko puta, što samo po sebi predstavlja čudo, cijelo vrijeme mi se po glavi motala samo jedna misao 'već viđeno' iako nisam mogao uhvatiti točno ni što ni gdje prije. Svi pokušaji odstupanja od 'standardnih' komedija, te pokušaj prevelike simbolike u filmu urodili su kontraefektom jer film je praktički negledljiv za 'prosječne' gledatelje željne zabave, a nije dovoljno odstupio od standarda da bi zaintrigirao 'filmoljupce'. Iskreno prije početka pisanja ovog posta imao sam pun bolje mišljenje o filmu nego sada, kada sam ga u mislima nakon par tjedana ponovno prožvakao. Kada bi ovo bila kritka istog dodijelio bih mu ipak etiketu – gledljivo, i to iz razloga što mi se sviđa (a to i jest tema ovog mog silnog pisanja) bilo kakvo odstupanje od filmske svakodnevice.
2. Michael Clayton (2007)
'I ćorava koka ubode zrno'. To bi bio naslov posta da sam ostao pri svojoj prvobitnoj ideji da ovaj filmu nagradim posebnim postom. Drugačiji naslov ne bi pristajao jer
George Clooney je napokon snimio pošten film i prilično me iznenadio. Plus mu je time veći što je i jedan od producenata filma pa je time i zaslužniji za 'finalni produkt'. Ali 'stojeće aplauze' je zaslužio režiser i scenarist –
Tony Gilroy kojem je ovo filmski prvijenac bar što se režiranja tiče. Jer što se tiče pisanja scenarija tu ima par zanimljivih stvarčica (da ne nabrajam). Zamislite
Winston 'The Wolf' Wolfea u koži
Erin Brockovich, dodajte mu probleme
Mike McDermotta i voila… imate Michaela Claytona, otprilike, osobu iz naslova, osobu oko koje se sve vrti. Karakterizacija lika Michaela Claytona je u biti fabula ovog filma. Glavna radnja, vidljiva 'običnom puku' je zanimljiva, napeta i vjerujem za mnoge dovoljna da kažu – dobar film. Ali ono što ovaj film izdiže daleko iznad prosjeka je način karakterizacije glavnog lika kroz niz skoro nepovezanih segmenta sporednih radnji koje i nemaju baš previše veze s onim što se događa, a tu su samo da okarakteriziraju glavnog junaka. Radi se o kratkim segmentima koji su vješto isprepleteni u glavnu radnju, najčešće u trenucima kada se glavni junak kreće od točke A do točke B u 'glavnoj, lakopratećoj radnji'. Primjer: na početku filma saznajemo da je u dugovima, a negdje pri sredini se objasni da su to ustvari dugovi njegovog brata koje je on preuzeo, zbog nekakvog restorana kojeg je brat upropastio. Onda negdje preko polovice filma u kratkom razgovoru oca i sina saznajemo da se tog istog brata skoro pa odrekao, pa malo kasnije i da ne priča više s njime. Ipak, kada mu pred kraj filma zatreba osoba od najvećeg povjerenja, taj isti brat se pojavljuje, Clayton ulazi u njegov auto, a brat izriče samo jednu riječ 'Hvala'. Ono što je stvarno posebno je to da se cijela ta podradnja odvija bez pretjeranih objašnjenja i dijaloga između likova, tako da nikada i ne doznamo razloge dugovanja. Stvarno maestralno odrađeno. I onda, u velikom finalu, pada konačna karekterizacija lika, rečenicom kojom briše skoro svaku 'ljudskost' u njegovom liku: ' I'm not the guy you kill. I'm the guy you buy! Are you so fucking blind that you don't even see what I am? I sold out Arthur for 80 grand. I'm your easiest problem and you're gonna kill me?' (Nisam siguran da bih ovo dobro preveo pa neka ostane ovako. I da, Arthur mu je praktički bio najbolji prijatelj).
1. Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street (2007)
Uh. Kako započeti pisati o ovom filmu? Što uopće misliti o ovom filmu? Mislim,
Johnny Deep, u krvi do koljena, pjeva tugaljivu pjesmu, a ja se skoro pa valjam od smijeha. To može snimiti samo
Tim Burton. Ma samo on može spojiti Johnnya s
Helenom Bonham Carter u mjuzikl i onda još u sporednu ulogu ubaciti
Sachu Barona Cohena. Stvarno nisam siguran što da mislim o ovom filmu i jedino što mogu reći je da ga definitivno treba pogledati. Ovakvo nešto nisam vjerovao da se može snimiti.
0. There Will Be Blood (2007)
Pošto se stvaranje ovog posta proteglo na nekoliko tjedana, stigao sam još nekoliko puta otići u kino. Moja lijenost i nedostatak vremena za pisanje na kraju su glavni razlog zašto se ovaj uradak zasluženo uspio uvući na moju listu. I bilo bi mi stvarno krivo da sam ovo sve objavio bez da sam pogledao ovaj poprilično težak film. Mora proći točno 14 minuta i 30 sekundi da se čuje prva izgovorena rečenica (provjerio sam). Nije mi uopće bilo čudno da se popriličan broj gledalaca nije vratio u dvoranu nakon pauze. Na taj novi, potrošački, i krajnje loš običaj ne želim trošiti riječi ponajviše zato da ne umanjim vrijednost odgledanog. Jer film je dobar, stvarno dobar. Svaki film o kojem se uhvatim razmišljati i nekoliko dana nakon što ga odgledam zaslužuje takvu klasifikaciju. Dugo mi je trebalo da odgonetnem da me u biti muči to što si nisam uspio dati odgovor na pitanje: ma o čemu se tu u biti radi? Glupo, zar ne? Ma radnja je jasna. Film je saga o čovjeku koji je krenuo od nule i izgradio naftno carstvo. Ono što me je mučilo je to da je glavni protagonist filma Plainview (zanimljivog li prezimena) sve ono što ne treba biti. On je uspješan biznismen koji u biti to nije. On je obiteljski čovjek bez obitelji. On je pošten čovjek koji laže čim zine. On je brižan čovjek i bojica. On je moćnik kojem moć nije zanimljiva. On je sve i nije ništa. Dugo me je mučila njegova osnovna motivacija, razlog zašto je radio to što je radio. U tome sam vjerovao da leži odgovor na moje pitanje. Vjerojatno sam i ja podlegao trendovskim kretanjima i nisam vidio ono što mi je bilo gotovo pred očima. Trebala mi je jednostavna, a time i genijalna opservacija moje ljepše polovice (hvala!) da shvatim o čemu se tu zapravo radi. Strast. To je osnovni pokretač svega. Strast prema nekome ili nečemu. Zadovoljstvo koje proizlazi iz toga. I koliko god ta strast drugima bila nerazumljiva, kao što je u ovom slučaju bušenje nafte, ona je glavna motivacija. A kada je izgubimo umiremo iako smo još uvijek fizički živi. Ma makar u tom trenutku imali sve, 'na zavist cijelog sela', kao glavni junak ove priče. Hm, dosta filozofiranja.
-1. Charlie Wilson's War (2007)
Kako svako pravilo mora imati i svoju iznimku da bi bilo potvrđeno tako i moja ideja o trendovskim kretanjima mora imati svoju crnu ovcu koja odstupa da bi potvrdila pravilo. Najava za ovaj film je vrlo zanimljiva. Išla je nešto kao: ovo je priča o neobičnom kongresmenu (
Tom Hanks), neobičnom špijunu (
Philip Seymour Hoffman) i neobičnoj dami iz visokog društva (
Julia Roberts). Hm. Po meni vro pretenciozno. Što je neobično u vezi s njima? Kongresmen je ženskaroš i borac za osobne interese. Špijun je arogantan egoist sumnjivih ideala. Neobična dama je ništa više no razmažena bogatašica koja nema pametnijeg posla nego brinuti se o svjetskoj krizi. I sve je to umotano u 'kontroveznu' priču o američkoj potpori talibanima u Afganistanskom ratu protiv bezobzirnih Rusa. Ako se mene pita ništa neobično – dapače, vrlo stereotipno ponašanje gdje ispada da šačica ljudi 'spašava' svijet. Smiješno je prikazano kako Tom Hanks u ulozi kongresmena okreće nebo i zemlju, spaja nespojivo (Izrael i Palestinu) u namjeri da obrani poznati mu svijet od najezde Rusa sakupljajući pare za kupovinu oružja. I onda na samom kraju, kao 'grand finale' se prikaže njegova nemoć u pokušaju da prikupi neznatan iznos za izgradnju škole u zemlji koju je i sam devastirao. Strašnije od samog filma je pomisao da je to stvarno tako i bilo.
I da rezimiram. Osim što je izvjesno da sam u zadnje vrijeme čak i prečesto pred velikim platnom i da sam valjda oborio vlastiti rekord u dužini posta izvjesno je to i da sam naklapao o svemu i svačemu. A kako i ne bi kada sam u istom postu uspio posložiti znanstvenu fantastiku, mjuzikl, western, komediju, dramu, triler, ma skoro sve poznate nam žanrove. I što sam htio pokazati i dokazati? Pa moje subjektivno mišljenje je da ima nade. Ako sve odgledano bacim na jednu hrpu stvarno se ne mogu oteti dojmu da su se nakon niza loših godina napokon počeli snimati kvalitetniji filmovi. Trend se promijenio. Valjda je sve došlo toliko nisko da niže nije moglo, pa se napokon počelo podizati. Nabrojani filmovi idu u prilog mojoj tezi i iskreno se nadam da je započeo dugoročan pozitivan trend od kojeg će svi iskreni filmoljupci profitirati. Samo držim prekrižene prste da se sada, kada ja kao vrlo skeptična osoba osjećam lagani dašak optimizma, ne desi nekakav slom burze u rangu 1929.